Plavi vodonik pod znakom pitanja
IEA i dalje ostavlja širok prostor u definisanju „niskoemisionog“ vodonika proizvedenog iz gasa uz hvatanje CO₂. No, granice moraju biti jasne: curenje metana ne smije prelaziti 0,2%, a hvatanje ugljika mora biti najmanje 95%. Sve što je ispod toga jesu projekti osuđeni na propast i ne zaslužuju podršku.
Zelena proizvodnja preuzima primat
Dok projekti plavog vodonika stagniraju, elektroizolatori i zeleni vodonik bilježe rast od 60% u 2024. Poseban iskorak donosi Kina – lider u proizvodnji i primjeni elektroizolatora, sa 60% svjetskog kapaciteta. Zahvaljujući nižim troškovima kapitala i bržem izdavanju dozvola, Kina danas proizvodi zeleni vodonik i do 45% jeftinije nego Evropa i SAD.
Cijena zavisi od lokacije
Trošak proizvodnje ostaje izrazito lokacijski specifičan. Dok u SAD-u i na Bliskom Istoku plavi vodonik profitira od subvencija i niskog oporezivanja CO₂, u Latinskoj Americi se već do 2030. očekuje približavanje cijene zelenog i fosilnog vodonika, sa razlikom od svega 0,5 USD po kilogramu.
Potrebna jača politička podrška
IEA preporučuje snažnije politike u korist zelenog vodonika: od ukidanja subvencija za fosilna goriva i uvođenja cijene ugljika, do povećanja fondova poput evropske Hydrogen Bank. Posebno je važno da zemlje u razvoju, prije svega u Africi, dobiju pristup jeftinom finansiranju kako bi pokrenule domaću proizvodnju i izvoz zelenih proizvoda poput amonijaka ili čelika.
IEA upozorava: fosilni vodonik još dominira, ali rast zelenog je nezaustavljiv
Vodonički sektor napreduje, ali presporo. Zeleni vodonik postaje konkurentan, dok plavi rizikuje da ostane „zarobljena imovina“. Poruka je jasna: vrijeme je da se podrže samo čista rješenja koja mogu osigurati stvarnu dekarbonizaciju.
